Dika Bajrica, majka goraždanskih šehida: Srce kuca zato što mora, a ne što želi - 20 May 2012 - Goražde
Main » 2012 » Maj » 20 » Dika Bajrica, majka goraždanskih šehida: Srce kuca zato što mora, a ne što želi
17:23
Dika Bajrica, majka goraždanskih šehida: Srce kuca zato što mora, a ne što želi


U svakom čovjeku koji prođe kroz njeno naselje majka Dika Bajrica vidi lica svojih Rame i Suvada, u svakom djetetu svoje unuke, koje joj sinovi podariti nisu stigli. Dok sa Prljage, brda iznad Goražda, posmatra grad koji poput košnice vrvi u potrazi za svojom srećom, na njenom licu osmijeha nema već dvije decenije, njeno srce kuca zato što mora, a ne što to želi.

Naiđe čovjek...

- Ne znam nikako kako sam preživjela, kako sam u pameti ostala. Zamisli dva sina, nije šala - s uzdahom počinje svoju ispovijest majka dvojice goraždanskih heroja Rame i Suvada Bajrice.

Ramo i Suvad dio su goraždanske mladosti koja je svojom hrabrošću ušla u legendu, koja je ginula da bi grad živio. Danas su tek šturi podatak na spisku poginulih branilaca, djeca koju su svi, osim njihovih najbližih, zaboravili.

Četvrtog maja 1992., nakon pada Foče, Višegrada i okolnih gradova, počeo je opći napad na Goražde. Među stotinama dobrovoljaca koji su znatno ranije prepoznali opasnost i formirali liniju odbrane na Biserni bili su i Dikini sinovi. Prvi napadi su odbijeni, a nakon nekoliko mjeseci Armija RBiH uspjela je ojačati svoje pozicije i krenuti u kontranapad, u oslobađanje okupiranih dijelova općine.

Najveći uspjeh ARBiH u prvoj godini rata Ramo, međutim, nije dočekao. Samo nekoliko dana prije definitivnog oslobađanja desne obale Drine poginuo je nakon što je rov u kojem se nalazio pogodio haubički projektil. Ramo je tada imao 20 godina.

- Imala sam dvije krave i otjerala sam ih u jednu livadu blizu kuće. U komšijinoj kući stanovali su jedan Osman, njegova žena i trojica sinova, bili su iz Foče. Dolazili bi kod mene i uvijek zamjerali što i ja njima ne dođem. Majki sam rekla da ću odvesti krave i svratiti da malo posjedim kod njih - sjeća se Dika kobnog 16. septembra 1992. i nastavlja:

- Taman sam sjela pred vrata, Osmanova žena melje kahvu, a ja pitam što nikoga nema s linije, kako li su, kako li je moj Ramo. Naiđe čovjek, na kapiju, pozdravi se i kaže kako pomaga jedna žena koju je prošao na putu. Kaže, poginuo sin neke Dike Bajrice, a ne zna da sam to ja i da je to moj sin Ramo. Kad je on to izgovorio, ne znam ni kako sam krenula kući. Pa to je moje dijete - priča nam Dika Bajrica.

Nestalo ga...

Uz bol koju je osjećala, preživljavala je Dika i ostale nevolje sa svojim sugrađanima, granate, glad, strah, ali i izbjeglištvo, jer u najvećoj agresorskoj ofanzivi 1994. njena se kuća našla na prvoj liniji i mjesecima je služila kao četnički bunker.

U posljednjoj godini rata, nakon povlačenja UNPROFOR-a s prilaza gradu, Armija RBiH kreće u novu ofanzivu. Agresor je ponovo protjeran s brda iznad grada, ali u zatišju bitke na Samarima, dok je išao do grada da saborcima donese ćebad, u junu 1995. gine i Dikin drugi sin. Idući kroz šumu, zalutao je i krenuo prema četničkim rovovima gdje ga je sasjekao rafal. Imao je samo 18 godina.

- Trešnje bile, u snu se ne snile. Vidim dvojicu ljudi, ali mislim da hoće u posjetu zbog Rame rahmetli. Zovem ih u kuću, uđoše, niko ništa ne govori, a sat i po sjede. Izađem, uzmem tanjir da naberem onih trešanja, kad onaj jedan skoči i pobježe ispod kuće. Rek'o je da nije mog'o tu ni da bude, a kamoli da kaže šta se desilo. Ukoliko sam zaustila da šta upitam, ovaj izgovori: "Suvada je nestalo". Ništa više znala nisam - kazuje majka Dika, koja je nakon rata ostala sama.

Suprug Halil je umro, kćerka Ramiza se udala. Među četiri izbušena zida, koja su nekada bila sklonište, naviru uspomene. Majka koja je ostala bez dva dijela svoga srca sama je, zaboravljena i tužna, još živi u nedovršenoj kući koju je "opravila koliko je mogla.

- Snijeg bio, znaš koliki, nikad niko doš'o nije da vidi šta se događa. Da Bog da ove pare ne prim'o ni onaj ko ih je ubio, a moram ih uzeti. Nikad niko ne dođe tu u groblje da im prouči Ja'sin. Idu na druga mezarja, a ovdje nikada - kaže Dika pokazujući prema šehidskom mezarju u Parganima, koje još čeka da dobije status kakav zaslužuju oni koji počivaju u njemu.

Kćerki otkazali bubrezi


Teška sudbina pobrinula se da nakon nezamislive boli koju je ova majka dvojice šehida podnijela dođe i nova nedaća. Dikina kćerka Ramiza Šundo, koja je također bila u vojsci, oboljela je, bubrezi joj ne rade, a jedini izlaz je transplantacija za koju novca nema. Boreći se za vlastito, ali i za zdravlje kćerke Irme, čiji bubrezi također slabe, Ramiza već više od godinu pokušava prikupiti 40.000 eura za liječenje u Francuskoj. Za uplatu prve rate potrebno joj je još oko 8.000 KM.


(Dnevni Avaz)


Category: Razno | Views: 427 | Added by: gorazde




comments powered by Disqus