Mladi Goraždani u potrazi za poslom: Brisati prašinu sa diplome ili ići "trbuhom za kruhom"? - 22 April 2016 - Goražde
Main » 2016 » April » 22 » Mladi Goraždani u potrazi za poslom: Brisati prašinu sa diplome ili ići "trbuhom za kruhom"?
22:57
Mladi Goraždani u potrazi za poslom: Brisati prašinu sa diplome ili ići "trbuhom za kruhom"?

Opće je poznato da sve veći broj mladih odlazi iz BIH u potrazi za poslom i boljim standardom. Na listi bh gradova iz kojih mladi odlaze zbog nezaposlenosti Goražde bi trebalo biti na posljednjem mjestu jer je grad doživio privredni procvat, a do posla su mogli doći čak i iz okolnih gradova.

Ali bajka prestaje onog momenta kad počne priča i mladih visokoobrazovanih ljudi koji su godinama na birou. Za njih nema posla, žele ostati a sanjaju o odlasku i mjestu gdje ih čeka svjetlija budućnost.

Doktorica stomatologije Aldijana Drakovac skoro dvije godine je na birou. Nakon obavljenog pripravničkog staža u goraždanskom Domu zdravlja i dva mjeseca ugovora na određeno vrijeme, dobila je otkaz.

"Nakon mene na staž je došla kćerka pomoćnika načelnika općine i nju su ostavili uz ugovor na neodređeno. Od tada nema ništa. Išla sam direktorici ali ima dovoljno stomatologa. Sad sam upisala preko biroa kurs njemačkog jezika, pa vidjet ćemo, ko zna šta život nosi", priča za Klix.ba Aldijana Drakovac.

Aldijana je jedna od 60 sa spiska djece iz porodica poginulih boraca koji su danas na birou, a koji je Organizacija porodica poginulih boraca i šehida prije nekoliko mjeseci uputila nadležnim institucijama tražeći prioritet u zapošljavanju. Jedina je na spisku čija su oba roditelja poginula. Imala je nepunih 12 godina kada joj je majka ubijena snajperskim hicima. Otac je poginuo dvije godine kasnije u borbi. Podršku u školovanju imala je od sestre Amele. Danas ima vlastitu porodicu ali nema posla, niti prednosti.

"Jedina sam na birou sa diplomom doktora stomatologije. Kad mi neko kaže 'Ti si dijete bez oba roditelja zar nema mjesta za tebe', ne mogu, a da ne zaplačem. Jer znam koliko sam se napatila. Kako vrijeme ide sve je gore. Nekad su djeca šehida bila cijenjena, a danas izgleda moraš kriti svoju iskaznicu. Živim sa suprugom i imamo sina od dvije godine. Od jedne plate plaćamo kredit za stan. Ja sam razočarana i nemam nadu. Kažem da imam oca bilo bi mjesta za mene", ogorčena je Aldijana.

Prašina na diplomi


Pita se šta je sa spiskovima koje je Organizacija dostavila nadležnim koji su navodno obećali sistemski rješavati pitanje zapošljavanja šehidske djece.

"Evo i april je prošao, gdje su ti spiskovi?", pita se Aldijana.

Nije imala sreće ni kad je u pitanju stambeno zbrinjavanje.

"U prvoj zgradi za boračke porodice bili su veliki stanovi pa nisam mogla konkurisati. Za drugu zgradu sam postavila kamen temeljac al dok se napravila ja napunim 25 godina i izađem iz prava", priča Aldijana.

Rado bi otišla iz zemlje ali zajedno s porodicom.

"Kad mi dođe da brišem prašinu s diplome bacila bih je. Zar sam završila fakultet da sjedim u kući ili da ne mogu svom djetetu priuštiti nešto. Da mi se ukaže prilika da dobijem posao i naučim jezik bila bih prinuđena otići da zaradim za budućnost svog djeteta, ali otišla bih teška srca jer moji roditelji su ugradili život u temelje ove zemlje. Nije rješenje biti godinama na birou i čekati promjene. Znam još kolega iz Sarajeva koji su otišli u Njemačku i dobili posao, jedan od njih je također dijete šehida. Država ne radi ništa po tom pitanju, ne trudi se da zaustavlja mlade. Kome se ukaže prilika bolje da se bori za svoj život, budućnost, bolje sutra, nego da jedino što upisuje u knjižicu je javljanje na biro i vraćanje na istu tačku", kaže Aldijana.

Ervin Dervišević, nezaposleni prostorni planer iz Goražda kaže da je perspektiva mladih u Goraždu i BIH različita zavisno iz kojeg miljea se posmatra.

"Imate dvije vrste mladih ljudi, oni koji svoje snove I ciljeve žele da ostvare s lakše strane, koji imaju štelu u svemu, nisu se izborili ni zašto sami, bezbrižni su, zadovoljni svojim statusom jer imaju roditelje ili rodbinu na poziciji, po nekom automatizmu smatraju da imaju veća prava nego drugi mladi ljudi. Njih ne možete vidjeti da su nezadovoljni stanjem u zemlji jer imaju sve ili u većini slučajeva imaju osnovno, čak i više od toga što drugima izgleda kao misaona imenica. Obično su operisani od svakodnevnice i stvarnosti. Misle da se sve može kupiti novcem i da ima cijenu, pa čak i da im roditelji mogu kupiti srednjoškolsku ili fakultetsku diplomu, a potom ih zaposliti jer su oni 'Bogom dani za to'. Druga vrsta mladih ljudi želi da ostvari sve s realnije strane, imaju snove i ciljeve, da svojim trudom budu prepoznati od zajednice u kojoj žive, da zaista vrijede i da je normalno da i oni imaju ambicije koje bi mogli artikulisati na pošten način, bez štele, samo je problem da budu ravnopravni. Nemaju priliku da se dokažu, prepušteni su sami sebi, o njima ne razmišlja ovaj sistem uspostavljen na onoj Darvinovoj tezi da jači, materijalno bogati, trebaju jedini da obitavaju i djeluju. Ko je posjetio zapadne zemlje bar jednom, poznato mu je da su bolje tretirane životinje, nego u BIH ljudi generalno", smatra Dervišević.

Trbuhom za kruhom


Ističe kako većina mladih zemlju napušta iz ekonomskih razloga.

"Ko bi drugačije napustio sredinu u kojoj je odrastao, gdje je stekao prijatelje, poznanstva. Veliki broj mojih poznanika, drugova i kolega su već u bijelom svijetu i brzo su se prilagodili. I moje intencije su da napustim i ja BIH 'trbuhom za kruhom', jer ovdje, ako realno gledate, nema mjesta za školovane mlade ljude, ovdje ima mjesta samo za podobne i one koji su spremni pogaziti sve svoje moralne principe i prepustiti se borbi za materijalnim, ne razmišljajući da time postaju taoci torova tri etnosa kojim pripadaju. Glavni razlog što mladi razmišljaju, da idu iz ove prelijepe zemlje i Goražda su ti što se ne cijeni znanje, trud, već se gleda čiji ste, ko su vam roditelji, a ostalo se može kupiti ili naslijediti. Jer ako su vam roditelji utjicajni u sredinama gdje živite, možete sve što vam padne na pamet, pa čak mijenjati poslove u javnim ustanovama ili privatnim firmama, kao što mijenjate čarape, dok s druge strane velika većina mladih koji nemaju ili ne žele tako da funkcioniše ovaj sistem vrijednosti, ne mogu ni početi da rade, a znamo da je pravo na rad zagarantirano kao osnovno ljudsko pravo. Drugo, što tjera mlade iz ove zemlje je ogromna gramzivost pojedinaca, posebno onih koji imaju kakvu funkciju, njihov egoizam, nemar prema mladima i najviše nedostatak odgovornosti prema onima koji su ih birali, a to su građani", ističe mladić.

Zemlja staraca?!


Ervin do sada nije imao ozbiljniju priliku da ode iz zemlje.

"Ali ukoliko je dobijem neću se dvoumiti ni sekunde, rado ću tu priliku prihvatiti jer volim izazove. S druge strane evo već punih 13 godina borim se s ovim sistemom vrijednosti, prije svega da pošteno dobijem priliku da počnem da radim. Zamislite i jednu državu u svijetu koja se odriče 80.000 mladih ljudi! S pravom se može kazati da se ne mora brinuti za budućnost zemalja EU, SAD-a, i drugih zemalja kada naši zvaničnici podržavaju 'brain drain' ", kaže Ervin.

Da bi se zaustavio odlazak mladih ljudi mnogo toga treba promjeniti.

"Prije svega skinuti ovu ludačku košulju sa ove divne zemlje, mislim na Dejtonski (ne)sporazum! Dati mladima glavnu dirigentsku palicu, da se izbore za svoju budućnost, jer dosta je demagogije koju slušamo već 23 godine 'da na mladima svijet ostaje', ja bih rekao da u BIH ova parola meže da glasi 'da na mladima svijet zaostaje' s obzirom da se mladim ljudima u BIH ne daje prilika da preuzmu od ovih starijih generacija sve sfere društva. Drugačije, neće biti od ove zemlje ništa, i ostvarit će se predviđanja odnosno projekcije demografa UN da će BIH do 2050. godine biti 'zemlja staraca'.

Goraždanka Minela Dragolj, po struci inžinjer biologije, nije imala strpljenja čekati da se stvari u BIH promjene i da nađe posao. Jedna je od onih koji su uzeli pasoš u ruke i krenuli 'tamo gdje je bolje'.

"Otišla sam zbog posla. Poslije završenog fakulteta nisam mogla naći posao svog profila. Prije nego što sam došla u Njemačku radila sam poslove koji nisu imali veze sa mojim obrazovanjem. Sve je to bilo kratkog vijeka i ništa za stalno. Jedan od tih poslova bio je 'Kućna njega' koji je Centar za socijalni rad organizovao u vidu projekta koji je trajao šest mjeseci. Po okončanju projekta počela sam tražiti posao i van naše države i uspjela sam. Sada živim i radim u Njemačkoj, u gradu Kemptenu u istoimenoj klinici Kempten. Veliki je broj mladih ljudi koje lično poznajem, a koji bi da odu iz naše države iz istog razloga zbog kojeg sam i ja otišla. Mada ima i onih koji imaju posao ali nisu zadovoljni. Žele bolje uslove rada, sigurniju egzistenciju", kaže za Klix.ba Minela.

Posmatrajući stanje u BIH iz Njemačke, sve je bliže mišljenju da su joj vlasti 'učinile uslugu'.

"Što se tiče perspektive mladih generalno gledajući na cijelu Bosnu ne znam šta bih rekla. Ja je nisam vidjela u mom slučaju. Tako da u svoje ime jedino mogu i da pričam. Mada smatram da bi se većina složila sa mojim mišljenjem. Upoznala sam veliki broj ljudi kako iz naše države tako i iz susjednih država koji su ovdje došli da rade. Uslovi su bolji mnogo u odnosu na našu državu. Jako cijene naše znanje, rad i iskustvo. Jako su kolegijalni. Uglavnom, da se ne lažemo bolje nam je ovdje u svakom pogledu", kaže Minela.

Ipak ističe da nisu svi iste sreće. Mnogi bi da odu iz BIH ali ne mogu naći poslodavca.

"Ono što znam je da se ne planiram vratiti u Bosnu, ali nikad se ne zna, čovjek ide gdje mu je bolje, a ne gdje se navikao. Ovdje se može napredovati u svakom pogledu. Bar ovdje nema prepreka u vezi s tim. Ako se pokažeš kao dobar radnik, tvoj rad te vodi ka napredovanju. I usavršavanju naravno. Jer sve je omogućeno", kaže Minela Dragolj.

 

Klix.ba

 

Category: Razno | Views: 89 | Added by: gorazde




comments powered by Disqus