Nikada neće zaboraviti jorgan na majčinoj glavi - 17 November 2010 - Goražde
Main » 2010 » November » 17 » Nikada neće zaboraviti jorgan na majčinoj glavi
20:55
Nikada neće zaboraviti jorgan na majčinoj glavi


Goraždanin Nezir Čelik hadž je obavio prve poslijeratne godine, ali kaže da će zauvijek pamtiti svaki korak koji je napravio na svetoj zemlji Meke i Medine.

- I danju i noću i dalje sam prisutan u Meki i Medini. I danas, i sutra, i dok sam živ, neće mi se izbrisati svaka stopa, sve što sam doživio - govori Nezir dok mu suze teku niz lice.

Nakon teškog života koji je proveo sanjajući o danu kada će obaviti ovu dužnost, nakon četiri ratne godine u opkoljenom Goraždu, bolju nagradu nije mogao zamisliti.

Brezove grane

Nezir Čelik rođen je oktobra 1942. godine u Trebeševu, selu između Goražda i Čajniča. Godinu kasnije bio je najmlađi član kolone izbjeglica iz Bukovice, Sandžaka, Čajniča, koja je pokušavala prijeći Drinu bježeći pred četničkim kamama. S majkom Hasnijom, bratom i sestrom uspio je doći do Ustiprače. Otac Salko poginuo je prilikom prevrtanja skele na Drini. Od oko 60 izbjeglica koje je prevozio preživjelo je samo dvoje.

- Moja majka tada je ostala bez igdje išta. Mene je nosila u naručju, brat i sestra držali su se sa strane, nosila je hljeb u jednoj ruci, zavežljaj haljina koliko je mogla ponijeti i jorgan na glavi - sjeća se Nezir.

Mali jorgan na majčinoj glavi duboko se urezao u Nezirovo pamćenje, jer tri godine kasnije, nakon izbjeglištva u Bijeljini, Brčkom i Maoči, bio je jedini pokrov njegovoj porodici po povratku u Trebeševu. Spavali su na brezovim granama i paprati u dijelu kuće koji se nije srušio.

- Majka je žnjela po cijeli dan da bi iznajmila konja da uradi i njeno imanje. Radom se plaćalo, jer nije bilo drugog načina. Došli smo u maju, a valjalo je bez ičega preživjeti. Jeo sam brašno od suhih krušaka i žaru. Nije se imalo šta obući, obuti, gdje skloniti i leći i čime pokriti, ali sve je bilo veselije nego danas - kaže Nezir.

Muškarci iz sela postepeno su se zapošljavali, a subota je bila najtužniji dan u Nezirovom djetinjstvu.

- Kada bi subotom navečer s voza iz Ustiprače dolazili njihovi očevi, djeca im potrče ususret. Pođemo i mi s njima, pa u pola puta shvatimo da naš ne ide niko - pojašnjava Nezir.

Od 1965. godine Čelici stanuju u Goraždu.

U posljednjem ratu izgubio je i suprugu, a 1996. godine nije želio obnavljati oštećenu kuću, već je odlučio obaviti hadž. Zahvalio je na ponudi da obavi "humanitarni", besplatni, već je odlučio putovati od vlastitog novca. Na pijaci je prodavao sir, krompir, luk, sjemena i prikupio novac. Autobusom, pod pratnjom SFOR-a, kroz RS uputio se prema Saudijskoj Arabiji.

- Kada smo došli oko ponoći u Medinu, kada sam ugledao deset munara na Alejhisselamovoj džamiji, nema kraja sreći i zadovoljstvu što sam to vidio i dočekao - kaže Nezir.

Svjetla Arefata

Sjeća se svjetala na Arefatu, tako jakih da noć pretvore u dan, i hiljada kurbana na Mini.

- Na Arefatu smo se smjestili u šatore, u dio za Jugoslaviju, jer za Bosnu još nije bilo. Posjetio sam Brdo milosti, gdje su se sastali Adem i Hava. Cijelim tim putem osjećaš ljubav prema Allahu, dž. š., Muhamedu, a. s., vjernicima koji hrle, a svako pruža ruku svakome da mu pomogne ako ne može ići - s ljubavlju govori Nezir.

On je u međuvremenu ostao sam. Majka mu je umrla 2000., a djeca zasnovala svoje porodice. Za majku i ženu našao je bedela da u njihovo ime obavi hadž, a za oca Salku to je učinio sam prije dvije godine. Kao radnik bivše ZZ Goražde, a potom nekadašnjeg UPI-ja, zaradio je najnižu penziju, a ni ognjište u Trebeševu nije zaboravio. Više od 200 dana proveo je čisteći imanje i zgarište kuće u kojoj je 1994. godine izgorio jorgan sačuvan još iz ranijeg izbjeglištva.

Teče bijela rijeka ljudi

- Kada sam ušao u Haremi-šerif da tavvafim kod Bejtullaha, samo sam vidio jednu bijelu rijeku kako teče, rijeku koja ne stoji osim kada dođe vrijeme namaza. Tu nema ni žensko, ni muško, staro ili mlado, jedino je izdvojen imam koji predvodi namaz, a sve ostalo je u zajedništvu. Sedam se krugova mora obići, a nakon obilaska svi odmah klanjamo dva rekata. Ali, ne može se klanjati zajedno, već nas nekoliko držimo se za ruke da bi onaj u sredini klanjao - priča Nezir.

Pet kuća ostalo bez krova

Rat u BiH proveo je obavljajući najtužniji zadatak. Opremio je i posljednji put poselamio više od 1.400 šehida iz grada heroja.

- Više od 1.400 dženaza prošlo je samo kroz gasulhanu kod džamije, a po selima i naseljima posebno se ukopavalo. Svaki put bilo je najteže, ali pamtim 20. april 1994., kada je blizu džamije pala modifikovana avionska bomba. Opremali smo 12 dženaza i ruke su mi bile krvave do lakata. Taman što sam otišao da ih operem, eksplodiralo je. Ne znam kakav će biti kijametski dan, ali tada nema šta nije prema meni išlo, od crijepa, cigle, kamena, ništa čuo ni vidio nisam, samo sam čučnuo nasred ulice. Pet kuća ostalo je bez krova - priča Nezir.


(Dnevni Avaz)
Category: Razno | Views: 304 | Added by: gorazde




comments powered by Disqus